Prvi mjesec 2016. godine je pri kraju. Nije bilo za očekivato da će se situacija u Cavtatu ikako promjeniti s dolaskom nove brojke u 21. stoljeću. Pa čak i za prošle blagande nije bilo nikakve naznake da je slavlje. Cavtat je nije bio okićen kao i u prošla vremena, možda nisu imali za koga kititi, ili možda jednostavno nije bilo novca za to. Barem su se neke manifestacije u duhu Božića održavale po zatvorenim prostorima, kad već vani vlada tišina. Prošla godina proglašena je najtoplija odkada mjerenja postoje, a izgleda da je i ova na punom pravcu da osvoji tu titulu. Ako, izuzmemo par dana dok se bura spuštala. Pa iako su temperature skoro i proljetne, broj ljudi ostao je isti. Postavlja se pitanje da li je to u mentalitetu ljudi? Ili je ovo možda posljedica iscprljenosti tijekom ljetne sezone? Možda nikako nemožemo saznati, ali sigurno bi vrijedilo barem propitati ovaj fenomen.

Moje ime je Marko Roško i student sam 3. godine  preddiplomskog studija Mediji i kultura društva Sveučilišta u Dubrovniku. Cijeli svoj život živi u Cavtatu. Cavtat je mali gradić na jugu Hrvatske koji je poznato turističko mjesto, a može se pohvaliti i vaterpolsikim klubom koji djeluje više od 40 godina. Inače, Cavtat je među najboljim mjestima u svijetu po broju osvojenih olimpijskim medaljama u vaterpolu u odnosu na broj stanovnika. 

Ljeti ovo mjesto vrvi turistima i gužve je neizbježna, no zimi je sasvim drugačija priča. Veći broj ljudi možete naći na artičkom polu, nego da šeta ulicama Cavtata, figurativno govoreći naravno. U ovom blogu govorit će se o svakodnevnici zimskog života u ovome malo mjestu. I tišini koja tada vlada, sličnoj hibernaciji.